četvrtak, 01.03.2007.

-Kad sam bila mala,mama je u jednom velikom staklenom ormaru držala te ogromne kristalne čaše.Bile su užasno teške.I skupe.To je bilo naslijeđe u njenoj obitelji već generacijama i generacijama,i od samog početka su sve čaše ostale netaknute.
Nama nije dala da ih koristimo,to se iznosilo van samo za neke veće prigode,poput Božića ili Uskrsa.
Pažljivo ih je prala nakon upotrebe,te ih još pažljivije pospremala natrag u ormar.
Nemogu opisati način na koji su me privlačile,jednostavno su me dozivale da uzmem jednu van iz ormara i da je upotrijebim.
Mama je rekla da ako razbijem čašu,razbila sam i dio njenog povjerenja prema meni.
Jednog dana sam se vratila ranije iz škole,bilo je proljeće,sjećam se zbog toga što smo ja i Donnie Chakowski brali jaglace na jednom putu kroz šumu.
Mama,tata i brat su bili odsutni od kuće.
Bila sam sama.
Od trčanja do kuće sam ožednila,te sam krenula u kuhinju popiti vode.
Odmah sam se sjetila tih čaša.Moj plan je bio besprijekoran.
Uzela bi jednu,popila vode iz nje,oprala je,obrisala,te je vratila natrag na mjesto.Nitko nebi ni primjetio.
Pažljivo sam skinula jednu s police,te je odnjela iz dnevne sobe u kuhinju.
Natočila sam vode,te to sve popila.Brzo sam ju oprala i obrisala.
Sa smiješkom na licu,što je čaša ostala čitava,krenula sam u dnevnu sobu,nebi li je vratila.
Na pragu kuhinje se iznenada stvorio moj čupavi mačak Toto,te me prestrašio kao nitko dotad.
Čaša mi je iskliznula iz ruku,te se na tvrdom kuhinjskom podu razbila u tisuće malih dijelova.
Toto je pobjegao van,ostavivši me samu.
Nedugo nakon njegovog kukavičkog bijega,čula sam automobil mojih roditelja kako dolazi do prilaza za garažu.
Nije bilo dosta vremena da to sve počistim i bacim u koš za smeće.
Oči su mi se napunile suzama,shvativši što sam učinila,potrčala sam prema ulaznim vratima do mame.
Dok je izašla iz auta,zagrlila sam ju oko struka jecajući.
Zbunjeno me pogledala i pitala „Amber,što se dogodilo?“.
Govorila sam da mi je žao,da nisam htjela,a ona me odvela natrag u kuću.
Kada je vidjela čašu razbijenu na podu,odgurnula me od sebe.Skinula je kaput,te brzo uzela metlicu i to sve počistila.
Nije mi ništa rekla,ali su se naši odnosi od tog dana promijenili.
Poprilično sam sigurna da me zbog toga ostavila onaj dan kada su se sirene oglasile.

Veljača im je donjela i prve zrake sunca koje su iskoristili ležeći na krovu centra,te gledajući bistro i vedro nebo.
Polovica sječnja je prošla nesmetano i mirno.
Navikli su se na situaciju dovoljno dobro.
Preko puta centra je bila obična stambena zgrada.
Na krovu te zgrade je obitavao čovjek po imenu Charles.
Bio je to fin gospodin iz južne Engleske koji je ovdje zapeo idući u posjet svojoj kćeri.
Djeca su se s njim sprijateljila prije tjedan dana,kada su ga spazili da nervozno šeće po krovu.
Charles je imao pušku.Dobri stari shotgun.Charles je imao i psa mješanca po imenu Harry.Odmah su ga zavoljeli.
Pomoću Harrya su starom Charlesu dostavili walkie talkie koji su pronašli u jednom od dućana.
Zgrade su bile predaleko za normalno razgovaranje.
No,veljača je donjela još nešto.
To su bile najezde zombija koje su se skupljaje oko centra.I Charlesove zgrade.

srijeda, 28.02.2007.

Probudila ju je buka koju je čula nedaleko od sebe.
Amber i Michael više nisu bili u sobi.Rešetke su bile dignute.
Ustala je iz kreveta,još uvijek ne videći dobro od sna,te se provukla ispod nisko podignutih rešetaka.
Centar je bio u totalnom rasulu.
Svi izlozi koji su još jučer bili čitavi su sada izgledali kao iz nekog lošeg akcijskog filma.
Činilo se da su se svi zvukovi koje je ikada čula,u ovom trenutku,sakrili negdje daleko.Srce joj je počelo ubrzano kucati.
Tragovi krvi su označavali put koji je pomno pratila po glatkom keramičkom podu.
Vodili su do ženskog WCa.
Ušla je unutra,ne razmišljajući o tome da nema ništa u rukama.
Krvavi trag se nastavio dalje prema jednoj kabini u kutu WCa.
Odšetala je do tamo,te naglo otvorila vrata.
Amber je mrtva ležala naslonjena na WC školjku,glave rascopane na dva dijela.
Jedno oko joj je sablasno visilo iz rupe,klateći se na žilama.
Lijeva ruka joj je bila svinuta iza leđa na neki skroz njoj neshvatljiv način.
Tenisice i hlače su joj bile pune krvi.
U tom trenutku je u centru zasvirala glazba.
„And i dont care as long as you sing“,pjevali su Beatsteakesi.
Želudac joj se digao i istrčala je iz WCa,te odmah zastala,još na vratima.
Ispred nje,u svakom kutku još do malo prije praznog centra,stajali su oni.
Trulog mesa,bez udova,skroz prljave odjeće.
„So here we go,it doesn't pay
It won't protect me no more,
When i get up,i break it down,
I'll double back and for sure
I go back to zero “
...
-Sarah!Sarah!!-vikao je Michael.
Otvorila je oči i ugledala njegovo izbezumljeno lice.
-Jesi li u redu,Sarah?-upitao je.
Ona je zbunjeno kimnula glavom.
-Gdje...Gdje je Amber?
-U restoranu je.Ne brini,zaključao sam je unutra.
Ustala je iz kreveta.
-Čini se da si imala noćnu moru?
Podigao je rešetke još malo višlje,te ju pozvao.
-Dođi,Amber je napravila doručak.

Po restoranu se smucao miris palačinki.Toplina koja ju je obuzela je bila tako mirna i nevina,pomažući joj da na neko vrijeme zaboravi sve što se događalo zadnjih par dana.
Amber je bila vidljivo bolje volje,te si je čak dala truda da sama spremi cijeli doručak za njih.
Na stolu su ih dočekala 3 velika tanjura i servirane palačinke sa sirupom od jagode.
Taman kada je Sarah pomislila da još samo nedostaje hladno mlijeko,Amber je izašla iz kuhinje sa 3 ogromne krigle pune mlijeka.
Michael je uzeo dvije da joj pomogne,inače bi lizali to sve sa poda.
Amber je sjela za stol,a Michael za njom.Navalili su na palačinke,dok je
Sarah je pomislila da je ovo prvi put da ju vidi tako dobre volje.
-Jesi se dovoljno naspavala?-pitala ju je.
-Jesam.Ajde,Sarah,uzmi dok još ima.-nasmiješila se i otpila gutljaj mlijeka.

subota, 24.02.2007.

Michael je nosio tanjure na jedan od stola,dok ju je spazio,onako krvavu da ide prema njemu.
Brzo je spustio tanjure na stol,te potrčao prema njoj.
-Jesi dobro?Što se dogodilo?-pitao je,dok mu je lice problijedilo.
Amber je počela plakati,obgrlivši ga krvavim rukama.Palica joj je ispala iz ruke.
-Sarah!-viknuo je,a ova se odmah pojavila na vratima kuhinje.
-Isuse,Amber...-pogledala ju je.-Jesi dobro?
-Dođi,sjedni.-Michael ju je posjeo na jedan od stolaca.
Sarah je kleknula pored nje.
-Gdje si bila?!Što si radila?!-počela je vikati na nju,dok je ova još više jecala i plakala.
-Sarah,ne deri se.-rekao je Michael.-Jesu li te ugrizli?
Amber je odmahnula glavom.
-Ne.-rekla je kroz suze.
Sarah ju je zagrlila.
-Glupačo.-rekla joj je.
Pričekali su da se Amber smiri,te im je rekla što se dogodilo.
Jelo koje su Sarah i Michael napravili se već ohladilo,no svejedno su ga pojeli.
Amber je još najviše pojela,bez obzira na to što joj se dogodilo.
Izašli su van iz restorana,te pronašli dućan koji je prodavao cijele namještene spavaće sobe.
Dovukli su u namještenu sobu još jedan krevet za Michaela.
Amber i Sarah su se spustile do prizemlja da pronađu čistu odjeću za nju,te da se Amber opere.
Sarah joj je cijelo vrijeme držala lekcije o tome kako joj je ovo zadnji put da nekud ide sama,i da bude tako opuštena i bezbrižna.
Dok su se vratile gore,Michael ih je čekao ispred dućana.
-Amber..Vidi što sam donio.-pokazao je na određni dio u njihovoj „spavaonici“
Ispred kreveta,u ormariću se nalazila velika SONY-eva plazma,a ispod nje PlayStation2.
Na podu su bile razbacane još zapakirane igre.
Amber je pojurila prema njemu,te ga poljubila ravno u usta,na što se on zacrvenio,dok je Sarah umirala od smijeha.
-Sad neće zaspati do 3 ujutro.-rekla mu je.
Ušli su unutra,te je Michael spustio zaštitne rešetke koje su odjeljivale njihovu sobu od ostalog dijela centra.
Pronašao je ključ u zaštitarskoj sobi,te ih je i zaključao.
Oni su legli u krevet,gledajući jedan drugoga,povremeno odvraćajući pogled na Amber koja je neumorno tamanila zombije u Dead Risingu.
Naposlijetku je Sarah zaspala,Michael za njom,a i Amber,s „GAME OVER“ na ekranu.

utorak, 13.02.2007.

Budući da nitko od njih troje nije bio profesionalni kuhar,morali su se snalaziti svojim amaterskim umijećem u kuhinji jednog restorana.
Sva sreća da je u hladnjaku ostalo još mesa i povrća.
Michael je pronašao tave za pečenje,te sve pripremio,dok je Sarah pokušavala nožem odvojiti ono masno s mesa,jer to nisu voljeli.
Sjetila se kako je njena majka to nikada nije micala.
Krumpir za pečenje su pronašli već narezan i smrznut u zamrzivaču,pa su ga samo stavili u tavu s uljem.

Dok su se oni zabavljali u kuhinji,Amber je s palicom u rukama šetala po odjelu za tehnologiju,vukući ona ogromna kolica za sobom,trpajući u njih sve što joj je zapelo za oko.
Od slušalica,kablova,discmana,do nekih priključaka za koje čak nije ni znala za što služe.
Kada je došla do velikih plazma televizora ,oči je širom rastvorila.
Našla se u raju.
Totalno je zaboravila na situaciju u kojoj se nalaze,dok je proučavala sve te silne glatke ekrane.
Bila je apsolutni ovisnik o video igrama.
Proučavajući SONY-evu plazmu od 70 inča,čula je buku iza sebe.
Odmah se trgnula,dok joj je neugodan osjećaj silazio niz kralježnicu.
Progutala je slinu,nije očekivala da će ičega biti ovdje gore.
Par praznih kutija s polica je palo na pod,otkrivajući nečiju ruku koja se sablasno pružala prema van.
Iza stalaka s slušalicama se pojavio zombi.
Srce joj je stalo.Bila je sama,bez Sarah,koja joj je svojom pristunošću ulijevala neku dozu sigurnosti.
Palica.Gdje je?
Mora da ju je ostavila u kolicima.A kolica su bila udaljena od nje,tamo u drugom redu...Kvragu,Amber.
Potrčala je prema redu gdje su se nalazila kolica,izlažući se još više opasnosti,jer,zombi je bio tek na par metara od nje.
Kolica su bila na početku reda,što je bilo dobro,jel se time odmicala od zombija,koji je neumoljivo pratio njeno kretanje,stenjajući sablasno,pružajući ruke prema njoj.
Došla je do kolica,koja su bila zatrpana zapakiranom elektronikom.
Gdje je palica?!Kopala je po kolicima,tražeći ju.
Napokon je primila njenu metalnu dršku,dok joj se smiješak navukao preko lica.
Htjela ju je izvući,trznula je prejako i palica je zapela za držaće u kolicima.Smiješak je nestao.
Manijakalno ju je počela izvlačiti,ali bez uspjeha.
Zombi se sve više i više približavao.
Htjela je pobjeći,no od silnog straha i užasa je čak zaboravila gdje je izlaz.
Dućan nije bio prevelik,no imao je dosta kvadrata za igubiti se među silnim policama i skretanjima.
Pogledala je oko sebe.
Ništa joj nije moglo pomoći.
Ako krene tražiti izlaz,znala je da će se uspaničiti,a možda ih je još više tu unutra.
Ako i izađe,ne želi dovesti Sarah i Michaela u opasnost.
Bio je samo jedan zombi,ali,nikad se ne zna.
Ugledala je one zvučnike na velikim metalnim stalcima,te joj je sinula ideja.
Otrčala je do njih,te brzo skinula zvučnike sa stalaka.
Stalak se sastojao od dva dijela koja su se sklapala u jedan.
Maknula je gornji dio,uzimajući samo onaj koji je imao četiri metalne šipke i metalnu pločicu na kojoj je stalak stajao.
Šipke su bile koliko-toliko oštre,no znala je da će probiti mekano zombijevo tkivo.
Okrenula se prema policama odkuda je zombi trebao doći,no nije ga bilo.
Zbunjeno je gledala prazan prolaz,nije joj bilo jasno zašto ga nema.
Pokušala je vidjeti gdje je,ne približavajući se previše,no nije ništa uspjela vidjeti.
Nakon toga je,polako,krenula prema njemu,primila je stalak tako da bi joj bilo lakše zabiti ga u zombija.
Kada je skrenula po stalak,on se nalazio s desne strane,pa se zato skroz povukla na lijevu stranu prolaza.
Stajala je na sredini tog prolaza,gledajući desno,očekivala je da će tamo vidjeti zombija.Pogledala je naprijed,nije ga bilo.Opet je pogledala desno,ništa.
Lagano je spustila stalak na pod,misleći da se izvukla.
No,u jednom smjeru nije pogledala.
Zombi ju je skroz nenadano,ali sasvim spretno srušio s leđa na pod.
-Jebemti!-viknula je dok je pala na pod,a zombi na nju.
Odmah joj je krenuo na vrat,razjapeći svoja polu trula usta iz kojih je izlazio nepodnošljiv zadah.
Primila ga je za ramena,odguravajući ga od sebe.Ruke su joj se tresle od straha,no imala je siguran stisak.
Bio je prilično težak za trulo truplo.U brzini je spazila stalak koji je odletio na pod dok je pala.
Bio joj je nadohvat desne ruke,no nije mogla ispružiti ruku,inače bi zombi pobijedio u igri guranja.
Brzo je izmaknula jednu ruku,udarajući ga po bradi,glava mu je mlohavo pala na lijevu stranu,čime mu je odvartila pozornost s njenog vrata.
Zgrabila je stalak,dok je ovaj opet fiksirao na njen vrat,te ga spretno zagurala između njegove ključne kosti i vrata.
Krv ju je pošpricala po licu,rukama i prsima.
Zombi je izgubio svoju sposobnost kretanja,te ga je bacila sa sebe sa gađenjem,ustajući se sa poda.
Panično je primila dio majice koji je bio čist,te obrisala lice.
Pogledala je zombija,koji je nepokretno ležao na podu,otrčala je natrag do onih prokletih kolica,te ih prebacila na bok,tako da su svi predmeti pali van.
Udarila je po sredini osovine kolica,tako da je i palica pala van uz tup,metalan zvuk.
Pokupila ju je sa poda,te izašla van iz dućana.
Vratila se do restorana gdje su bili Sarah i Michael,otvorivši vrata,ostavljajući krvav otisak dlana na dršci.

Bilo je pola 12 kada su završili sa svim radovima koje su planirali.
Na vrhu zgrade,gdje je nekada slijetao helikopther za hitne slučajeve u malom gradiću,sada su stajali natpisi poput „UPOMOĆ“ i ostali.
Magla koja se rano ujutro spustila na Grand Junction lagano se povlačila,no pristunost se još uvijek osjećala i vidjela u zraku.
Vidna udaljenost im nije bila veća od 5 km,tako da su mogli vidjeti samo par zgrada i ulica dalje.
Sve ostalo je bilo obavijeno u magli,što je cijeloj situaciji davalo još sablasniji izgled.
Tamni oblaci su se nadvili nad gradom,što je najvjerojatnije značilo kišu,ili možda snijeg.
Njima je bilo možda čak i prilično ugodno,vani na temperaturi od 0 stupnjeva,Sarah i Amber sa svojim debelim vunenim šalovima,dok je Michael imao kapu.
„Bilo bi savršeno da smo oduvijek mogli sve ovako uzimati bez plaćanja“ zaključila je Amber.
Pazili su da se previše ne zamažu bojama,što im je u neku ruku i uspjelo.
Od silnog mazanja kistovima su ogladnili,pa su pospremili kante s bojom i sve ostalo,te krenuli natrag prema centru.
U prizemlju su se nalazili dućani s robom,dok je na katu bilo par restorana,te dućani s tehnologijom i pokućstvom.
Spustili su se stepenicama s krova,budući da dizalo nije radilo.
U centru je bilo struje,ali,dizalo nije radilo.

Sarah je u jednoj ljekarni uspjela pronaći britvice i dezodoranse za Michaela,usput je posudila i par tabletica Aspirina.
Michaela su poslale u WC da se sredi,dok su one krenule u potragu za čistom odjećom.
Otišle su do prvog dućana s odjećom koji im je bio prikladan,zaobilazeći one s odjelima i ženskom konfekcijom.
Mali skaterski dućan je bilo baš ono što su tražile.
-Šta misliš,koliko ima godina?-pitala je Amber razgledavajući hlače koje su još uvijek lijepo visjele na vješalicama.
-Tko?Michael?Ne znam...20...25...Tu negdje.
-Meni izgleda starije.
-Ajmeeee,vidi majicu!-izvukla je tamno zelenu majicu s kapuljačom,te ju pokazala Amber.
-Dupli rukavi...-uzmi mu to.
-Jesi pronašla hlače?
-Da!-pokazala joj je crne baggy hlače s džepovima sa strane.
Sarah je izvukla iz kutije nove Vans tenisice,improvizirajući broj njegove noge.
Uzela je još i običnu bijelu majicu.
Vratile su se do WC-a,te pokucale na vrata iza kojih su ostavile Michaela.
On je lagano otvorio vrata i pružio jednu ruku van.
Amber mu je dala sve što mu je bilo potrebno.
-Hvala.-rekao je i brzo zatvorio vata.
-Ako ništa,bar je pristojan...-rekla je.
Sjele su na jednu od klupica pored vodopada,te čekale da on izađe van.
-Znaš da smo mogle umrijeti danas.-rekla je Amber vadeći još jednu Mars čokoladicu iz džepa traperica.Sarah ju je pogledala.
-Da.Znam...Ali nismo.-nasmijala se.
-Opuštamo se,Sarah.
-Ne,ti se opuštaš,čime opuštaš i mene,a ja se ne želim opustiti,mada moram,kad vidim tebe tako opuštenu.
-Ajde,molim te...
-I nemoj jesti toliko slatkoga,udebljati ćeš se.-uzela joj je čokoladicu iz ruke.
Michael je izašao napokon van.
Nakon što je obrijao bradu,te oprao i počešljao kosu,te obukao čistu odjeću,izgledao je skroz drukčije.
Amber je piljila u njega.
-Amber.Zatvori usta.-rekla joj je Sarah dižući se sa klupice,te je krenula prema Michaelu.
Ovakav,nije više izgledao kao da ima 25 godina.
Izgledao je duplo mlađe,što je i bio.
Sarah se sjetila kada mu je govorila „vi“,te se zacrvenila,zamišljajući kako je tek njemu bilo.
-Dakle,Michael!-rekla je.-Izgleda da sad možemo prijeći na „ti“.
On se nasmijao.
-Da.-rekao je.
Amber je došla do njih sa iznenađenim izrazom lica.
-Ljudi...-počela je.-Ovaj centar ima ravan krov,zar ne?
Oboje su kimnuli glavom.
-Ima pristanište za helikopter gore,ako se ne varam.-rekao je Michael proučavajući svoj novi izgled.
Sarah se zadovoljno nasmijala.
-Pa šta onda čekamo?-krenula je prema dućanima.-Moramo nabaviti boju i kistove!

Veliki shopping centar u Grand Junctionu nekoć je bio glavno okupljalište mladih i nepokolebljivih školaraca koji su ovdje dolazili samo s jednim ciljem-zabaviti se.
Od dućana s odjećom,obućom,video igrama ,pa čak i pet shopom,tu je bilo svega.
Michael je prvi puta pokazao svoju spretnost i znanje otvorivši mehanizirana vrata centra.Nakon što su ušli,natrag ih je zatvorio pomoću panela koji se nalazio pored vrata.
Pola od odjeće koja je nekoć graciozno visjela na vješalicama u dućanima je ukradeno.Ostala polovica je ili poderana ili umrljana krvlju.
Male životinjice iz pet shopa su puštene iz svojih nekoć sigurnih kaveza.
Nekoliko ptica i hrčaka još uvijek leži prilično mrtvo na podu,dok su akvariji s ribama bili razbijeni,voda se još uvijek zadržavala na linoleumu u prodavaonici.
Centar je u trenu kada su oni ušli unutra ostavljao dojam napuštene zgrade,u koju nitko nije kročio mjesecima.
Unutra se onaj miris nije toliko osjećao,zbog toga što su vrata bila zatvorena.
Sjećanje na prošlo vrijeme je samo odavao vodoskok na sredini,okružen povenulim grmovima s cvijećem,te klupama na koje su znale biti stalno popunjene,koji je veselo žuborio.U njemu,voda je razrijedila krv.
Sarah je stavila metalnu polugu na staklena vrata centra,za svaki slučaj,osiguravajući im slobodno razgledavanje okolo.
Prvo što je Amber napravila,je bilo to da je razvalila cijeli aparat s čokoladicama,kopajući u potrazi za Marsom,čiji okus nije već duže vrijeme osjetila u ustima.

subota, 10.02.2007.

Jedan je glasno zalajalo,dok su ostala dva iskesila zube na njih.
Amber je pogledala oko sebe.
Do ureda gdje je otrčao onaj čovjek su ih djelile četiri konzole,stol i vrata,sve s njihove desne strane.Iza tri psa su se nalazili pultovi gdje su bile spremljene videoigre.
Pogledala je vrata od ureda, koja je čovjek,na neko čudo,ostavio malčice otvorena.
Ispred te četiri konzole se nalazio manji stol,gdje bi se korisnicima naplaćivalo vrijeme provedeno u igraoni.Pored njene lijeve noge se nalazio aluminijski koš za smeće.Psi su bili udaljeni ni metar od njih,no još nisu napali.
Neprimjetno je trknula Sarah po rebrima i pogledom joj pokazala na taj stol.
Sarah je znala što joj je činiti.
Pas je još jednom zalajao,a Amber je u tom istom trenu udarila koš za smeće nogom,pogodivši jednog psa.Ostala dva su se zbunjeno okrenula prema njemu,dok su Sarah i Amber spretno skočile na stol,te po konzolama,prema uredu.
Psi su obratili pažnju na njih istom brzinom kojom su je i izgubili.
Vidno razjareni,krenuli su na njih.
Sarah je već bila ušla u ured,dok je Amber u zadnji tren skočila sa konzole na pod.
Uletila je u ured,a pas za njom.
Sarah je svom snagom zalupila vratima,udarajući psa po njušci.
Pas je uz cvilež odstupio,no bdući da je njegova njuška zapriječila vratima da se zatvore,Sarah je još jednom uz glasan tresak zalupila vratima.
Amber se sabrala u kratkom roku,te pokušala gurnuti stol na vrata.
Onaj čovjek od prije je stao pored nje,te joj pomogao da to učini.
Psi nisu odustajali te su se svom snagom nabijali na vrata,tresući i stol,a i Sarah,koja je sjela na njega,da ne odleti od silnih udaraca.
-Jebemti!-viknula je.
Nakon par minuta,napokon su odustali.
Sarah je sišla sa stola.
Pogledala je blijedog čovjeka.
-Hvala.-rekla mu je,a ovaj se nasmiješio.
Usne su mu bile ispucane i plave,ruke također.
-Ja sam Sarah.
-Amber.-okrenula se prema njemu.
-Michael...Drago mi je.

Nakon nepunih petnaestak minuta,bili su sigurni da su psi izašli van iz igraonice,te su maknuli stol sa vratiju.
Amber je prva provirila van iz ureda.
Nije ih bilo.Izašli su van,a Sarah je odmah uzela svoju palicu u ruke.
Amber je pronašla ruksak i stavila ga na leđa.
-Ovaj...Oprostite,ali...Imate li možda pitke vode?-pitao je tako skromno da je Amber istog trenutka izvadila punu bočicu vode,te mu je pružila.
Popio je cijelu u roku sekunde.Amber mu je izvadila još jednu,i tu je također cijelu popio.
-Mora da ste jako žedni.-rekla je,a čovjek se opet nasmijao.
-I gladan.-rekao je.
-Sreća vaša da ste na nas nabasali.-Sarah se nasmijala,dok je Amber iz ruksaka vadila 2 zapakirana sendviča koje su uzele u onom dućanu.
Michael ih je pojeo kao da nikada u životu nije ništa stavio u usta.
Nakon što je pojeo zadnji komadić drugog sendviča,posramljeno je pogledao Sarah i Amber koje su piljile u njega.
-Oprostite,prošlo je već dugo odkad sam zadnji put išta stavio u usta.
-U redu je.Podsjetili ste nas na mene i Sarah dok smo isto tako nakon dugo vremena nešto pojele.
Sarah se nasmijala. –To je bio prizor za pamćenje.
-Mislim da bi bilo pametno da krenemo.-rekao je.-Mislim,ako želite mene sa vama.
Sarah je prvo pogledala Amber,zatim njega.
-Naravno.Pa nećemo vas sada odbaciti nakon što ste nam spasili život.-rekla je.
-Nije sad baš da sam vam život spasio...
Amber i Sarah su se ponovno nasmijale.
-Ako želite s nama,moramo vam pronaći nešto pristojno za obući.-rekla je Amber.
-Da.Nebi bilo lijepo da nam se smrznete na putu do doma...

četvrtak, 08.02.2007.

-Ponekad mi se čini da zaboravljamo u kakvoj smo stvarno opasnosti.-rekla je,a visoki čovjek je ušao u igraonicu.
Sarah i Amber su se okrenule prema njemu čim su se vrata za njim zatvorila.
Vesta mu je bila poderana i umrljana krvlju.Bio je vidljivo iscrpljen i slab.
Gledao ih je kao da je pronašao svoj spas.
Odjednom se okrenuo prema ulici odkud je došao.
-Moramo staviti nešto ispred vratiju i prozora..-rekao je.-Oni psi...Dolaze.
Sarah i Amber su se međusobno pogledale.
Prozor i vrata od igraonice su bili od neprobojnog stakla,pa ih zato njegovo upozorenje nije previše uznemirilo.Uz to,staklo je bilo ogledalo s vanjske,običan prozor s unutranje strane,dakle,nitko ih nije mogao vidjeti izvana.
-Jesu li te ugrizli?-pitala je Amber.Standardno pitanje koje se postavlja svakoj novoj osobi.Naravno,sve ovisi o iskrenosti te osobe.
Čovjek je odmahnuo glavom,a Sarah se približila prozoru gledajući van.Ulica je bila prazna.
-Ja ne vidim nikakve pse.-rekla im je,ne odvraćajući pogled sa ulice.Čovjek joj se pridružio.Osjetila je smrad znoja.Kosa mu je bila masna i prljava,te su mu smeđi pramenovi padali preko očiju.Stajali su tako par trenutaka.Ništa.Samo novine koje je vjetar nosio po cesti.
-Ne razumijem...Bili su točno iza mene.-rekao je.Ruke su mu se tresle.Sarah je spazila nokte izgrižene do krvi.Pogledala ga je.
-Sreo sam dva para dolje kod benzinske crpke.Psi su došli niotkuda,napali su nas.Trčao sam što sam brže mogao,te spazio da su vrata od igraonice malko bila otvorena.
Sarah se okrenula prema Amber.
-Ostavila si vrata otvorena?
-Ne,Sarah,ti si zadnja ušla.
-Ne!Ti si zadnja ušla!
Čovjek je odjednom krenuo brzim korakom prema zadnjem dijelu igraonice,gdje se nalazio poslovni ured i blagajne.
Sarah i Amber su ga u čudu pogledale,no onda su se,uz glasan tresak,opet niotkuda stvorili.
Razvalivši vrata,tri su psa,jedan po jedan ulazila u igraonicu.
Isprva nisu spazili Sarah i Amber,koje su stajale iza njih.No,kada se jedan okrenuo prema njima,to su učinila i ostala dvojica.
Amber je ispustila tužan jauk.Sarah je pogledala svoju palicu,koja je ostala na stolu pokraj Tekken konzole.Onaj čovjek je otrčao u ured,ostavljajući njih dvije vani.
Psi su im sporim,ali sigurnim kretnjama,htjeli dati do znanja da su sada oni glavni ovdje.
Iz gubice im je curila slina,dok im se meso sa rebara raspadalo,što je doprinjelo trulom mirisu koji se zavukao u prostoriju.

srijeda, 07.02.2007.

Dok je Amber kratila vrijeme na arkadnim igrama,Sarah je sjedila na stolu pored nje,ne obazirući se na zvukove koje je ova proizvodila igrajući se.
Prisjetila se prvog dana evakuacije,dok je sa svojim roditeljima i bratom pokušavala pronaći svoje mjesto za izlazak.
Držala je mlađeg brata za ruku dok je on plakao,te je pokušavala slijediti majku po ulicama gdje je bila euforija kakvu još nije vidjela.Ljudi su vrištali,gurali se.Djeca su trčala sama po punim ulicama,uzalud dozivajući roditelje sa suzama u očima.
Zombiji su napadali gdje su stigli,trgajući udove ljudima,grizući ih gdje bi stigli.
Otac joj je obećao da će ih sačekati kod evakuacijskih ekipa,samo da bi na kraju vidjela kako se uzalud pokušava izvuči iz ruku zombija koji su ga uspjeli dohvatiti.
Nakon nekog vremena,majku je izgubila iz vida.
Držeći brata za njegovu malu ručicu,pokušavala je pronaći mjesto gdje bi bili sigurni.
U silnom ludilu,netko se sudario u njih,njezin stisak je popustio i ispustila je bratovu ruku iz svoje.
Dozivala ga je,ali bezuspješno.
U silnom guranju i vrištanju,nije ga uspjela naći.
Sakrila se u staru videoteku,te u užasu promatrala kako se vodi bitka za goli život na ulicama nekoć mirnog grada.
Kada su se ulice rasčistile,kada su na cestama ostala beživotna tjela i ostaci gozbe zombija,izašla je iz svog sigurnog skloništa.
U obližnjem dućanu sa sportskom opremom je uzela metalnu bejzbol palicu.
Znala je da sama neće moći sama izaći iz grada.Morala je doći do policije ili vojske.
Tjedan dana je hodala po gradu u nadi da će sresti nekoga.
Jedva da je spavala,jedva da je išta jela i pila.
U tih tjedan dana je pobila više zombija nego sada.Izgleda da ih nema više toliko u ovom djelu grada.
Bilo je previše trenutaka kada je očekivala da će se jednostavno probuditi iz tog sna,sigurna,kod kuće u svom krevetu,te nastaviti svoj dosadni život kao i prije.
Požalila je svaki put kada se molila Bogu da joj unese malo uzbuđenja u njega.
U svemu tome,policiju i vojsku nije pronašla,no srela je Amber.
Sjedila je na visokom zidu pored osnovne škole Grand Junction,gdje su djeca pastelama crtala sebe i svoju obitelj. Vesela lica se više nisu vidjela,a žuto sunce i zelene livade su izgledali nestvarno.
Zvuk dječjeg smijeha su zamijenili krikovi,a rano siječanjsko sunce magla i tamni oblaci.
Amber je samo gledala u pod,nije ništa govorila.
Krvave majice i poderanih hlača,sjedila je tamo,na hladnoći,u kratkim rukavima. Izgledala je kao da se cijeli svijet srušio na nju.Po izrazu na njenom tužnom,no lijepom licu,moglo se zaključiti da to i nije daleko od istine.
Sarah ju nije poznavala,ali je sjela pokraj nje u tišini.Amber ju je pogledala na trenutak i opet spustila pogled.U njezinim velikim zelenim očima više nije bilo nade.
Samo tuga i očaj.
-Jesu li te ugrizli?-pitala ju je nakon nekog vremena,još uvijek ne podižući pogled.
-Ne.-Sarah joj je odgovorila.
-Nisu ni mene.-napokon je podigla pogled i pogledala ju.-Ja sam Amber.-pružila joj je svoju izudaranu ruku.
-Sarah.-uspjela je razvuči usne u smiješak,te prihvatila njen pozdrav.